 |
|
|
|
|
| <<< Natrag | Datum objave: 14.2.2007 Rubrika: Viktorija |
| BRIBIRAC DINO DEROSSI, KOZALČANIN TONI NEGULIĆ I TRSAĆANIN SANDRO SAMARDŽIĆ NAJDAROVITIJI SU MLADI RUKOMETAŠI U SVOJIM GODIŠTIMA |
| Nema straha za riječki rukomet |
| Bit ćemo prvaci u regiji. I u državi. Zašto sam tako siguran? Zato što smo najjači – kaže desetogodišnji Sandro Samardžić, najmlađi i najsitniji član darovitoga trojca, desno krilo i desni vanjski »Trsata« u najmlađem godištu za koje su uopće predviđena službena rukometna natjecanja |
 RIJEKA – Svjetsko rukometno prvenstvo u Njemačkoj, na kojem je Hrvatska osvojila peto mjesto, polako odlazi u prošlost. Iako je krajnji plasman izabranika Lina Červara slabiji od očekivanog, za propuštenim ne treba žaliti sve dok je osigurana rukometna budućnost. Iako se mnogi boje za riječku rukometnu budućnost, rezultati brojnih natjecanja pokazuju da s najmlađima najbolje rade upravo klubovi iz Rijeke i okolice. Pritom je od svega najzanimljivije što u tri najmlađa godišta prva mjesta županijskih liga drže tri različita kluba, »Bribir« u 1995., »Kozala« u 1996. i »Trsat« u 1997. godištu, koji već sada iskazuju ambicije za osvajanje naslova prvaka Hrvatske. Takve planove uvelike zasnivaju na igrama najboljih pojedinaca u svojim momčadima, najmlađim rukometnim talentima Županije koji zaslužuju malo pažnje, iako su na samom početku karijera. Dino Derossi (Bribir), Toni Negulić (Kozala) i Sandro Samardžić (Trsat) jednoga dana možda neće postati novi Lacković, Balić i Džomba, ali su trenutačno na najboljem putu da dostignu svoje uzore. Za Dina Derossija, 12-godišnjeg lijevog vanjskog dječaka »Bribira«, njegov će trener Dario Stipeč reći da je poslušno, marljivo i inteligentno dijete te da je toliko nadaren da bi sigurno bio uspješan ma kojim se sportom bavio. Dino je učenik petoga razreda OŠ »Vladimir Nazor« u Crikvenici, od kuda redovito dolazi na treninge u Bribir. U svojoj karijeri dva je puta proglašavan za najboljega igrača turnira, na Partille Cupu u Švedskoj, neslužbenom svjetskom prvenstvu za mlade rukometaše i Memorijalu Marijan Karlović u Rijeci. – Počeo sam u »Crikvenici«, ali pošto nismo baš imali najbolje uvjete, nas nekoliko smo prešli u »Bribir« – kaže Dino. – Treniram od prvog razreda, a rukometom se bave i tri moja bratića, Paulo, Bruno i Karlo Derossi koji igraju za »Crikvenicu«. Pošto su Paulo i Karlo stariji od mene, mislim da trenutačno i bolje igraju, dok je Bruno dosta mlađi. Počeo sam trenirati zato što su mi krenuli prijatelji, pa sam i ja za njima. Prije sam trenirao i nogomet, ali mi nije žao što sam promijenio sport – ispričao je Dino, napomenuvši da bi jednoga dana volio zaigrati za »Zamet« ili »Crikvenicu«. Gotovo iste karakteristike predvodnika svoje momčadi naveo je i trener mini rukometaša »Kozale« Dražen Radojčić, koji tvrdi da je Toni Negulić najinteligentniji igrač 1996. godišta i da ima sve predispozicije za dobrog rukometaša. Toni je mozak ekipe, pokretač akcija, kada ga nema igra je odmah drugačija, ozbiljan je za svoje godine, jednako dobro igra obranu i napad... – Ma cijela ekipa je dobra, ne samo ja. Ipak je rukomet kolektivni sport – reći će 11-godišnji Toni, kao da mu je pomalo neugodno zbog bujice trenerovih pohvala. – Kod rukometa mi se najviše sviđa to što nisi sam u igri, već svi moramo biti povezani i uigrani. S rukometom sam se počeo baviti jer mi je igralište na Kozali bilo blizu, a osim toga svi su išli na nogomet, koji meni baš i ne ide najbolje. Već na prvim treninzima mi se svidjelo i odlučio sam nastaviti – kaže Toni, učenik petoga razreda OŠ »Fran Franković« na Drenovi. Mane? Trener će dodati da bi malo trebao ojačati. Planovi? Državno prvenstvo na kojem bi »Kozali« najvećim konkurentom trebao biti »Karlovac«. Sandro Samardžić, najmlađi i najsitniji od darovitoga trojca, uvjeren je da njegov »Trsat« u 1997. godištu konkurencije – nema. – Bit ćemo prvaci u regiji. I u državi. Zašto sam tako siguran? Zato što smo najjači – hladnokrvno će 10-godišnji Sandro, učenik trećeg razreda OŠ »Nikola Tesla« i desno krilo ili desni vanjski u najmlađem godištu za koje je uopće predviđeno rukometno natjecanje. Sandro je rukomet počeo trenirati sa samo pet godina i tek je ove sezone dobio priliku zaigrati u konkurenciji svojih vršnjaka. Impozantno djeluje popis turnira na kojima je proglašavan za najboljega igrača: Otvoreno PH u Umagu, Izola kup, BIOS turnir u Varaždinu, Kärntentrophy, Otvoreno prvenstvo Novoga lista i Grada Rijeke u Kostreni, Božićni turnir u Opatiji, Kup Kvarnera... – Počeo je s pet i pol godina na igralištu OŠ »Trsat«. Nije znao vezati tenisice, a prvih tjedan dana mu je išla krv iz nosa od uzbuđenja. S vremenom je bio sve bolji, a zanimljivo je da mu od prvoga dana, koliko god da je bio manji od ostalih, nitko nikada nije uspio presjeći loptu. Odmah se vidjelo da ima nešto, jer kada tako malom klincu stariji ne ukradu loptu, to je nevjerojatno. Bio je uporan, trenirao je i čeličio se kroz starija godišta. Dobio je i dosta batina od starijih, tako da se toga više ne boji. Od svih karakteristika najbolja je ta što nije gladan lopte i uvijek će prije razigrati suigrače nego sam zabiti – reći će trener Siniša Orlović. Sandro nije bio previše pričljiv, osim kada se trebalo pohvaliti uspjehom u Varaždinu... – U početku su svi bili stariji i veći od mene, tako da mi je bilo dosta teško, ali sam ih malo po malo dostigao. Uzor mi je Džomba, onda Lacković... Balić? Pa i Balić, Alilović, Sulić... Najdraži turnir? Onaj u Varaždinu jer smo tamo prespavali, nismo išli samo na jedan dan. Osim toga, to je bio najjači turnir u Hrvatskoj, a mi smo svih bez problema pobijedili – zaključio je Sandro priču nakon koje je valjda svima jasno da za riječki rukomet ipak – nema straha. Ivor BALEN |
