RIJEKA – »Mislim da je ključ uspjeha prije svega u redovitom dolasku na trening i volji i želji djece da nešto naprave od svoje sportske karijere. Tu je meni uvelike olakšan posao jer su svi redoviti i žele i vole trenirati. Vjerojatno tu ima i zajedništva jer su dečki srasli jedan s drugim, imali smo i sportske sreće, ali tvrdim da je najvažniji predani rad i podrška kluba i roditelja«. Bile su to riječi Darija Stipeča, trenera dječaka »Bribira«, izrečene u razgovoru za Novi list koji se na veliku žalost njegove obitelji, malih rukometaša koje je vodio, prijatelja, poznanika, klupskih kolega i svih štovatelja rukometa pokazao posljednjim. Srce trenera jedne od najdarovitijih mladih rukometnih momčadi u Hrvatskoj nenadano je prestalo kucati, puteve sudbine nitko ne može objasniti ni odraslim ljudima, a kamoli djeci od dvanaest godina koje je Dario učio sportu i životu.
Drugi otac – Prekrasna bajka trajala je četiri godine i sada je prekinuta – reći će oporim glasom Zoran Spoja, predsjednik »Bribira«. – Izgubio sam suradnika koji je imao velike zasluge za razvoj kluba. Ovo je za nas izuzetno teška situacija. Djeca? Vrlo, vrlo im je teško. U klubu imamo 60-70 mladih rukometaša s kojima je Dario provodio jako puno vremena. Svima je bio poput drugog oca... Dario je imao dva nedosanjana rukometna sna. Prvi je da »Bribir« sastavi seniorsku momčad i da njegovi igrači 1995. godišta jednom zaigraju za tu ekipu, a drugi je izgradnja dvorane u Bribiru. Iduće sezone ćemo formirati seniorsku momčadi i prijaviti je u Treću ligu, a i za dvoranu već postoje konkretne lokacije... Od Darija ćemo se oprostiti i ove subote u Caffe baru »Vrba« u Bribiru, gdje smo slavili sve naše uspjehe. Doći će svi njegovi prijatelji, malo ćemo pogledati fotografije i snimke. Darija se u tom kafiću moglo naći i prije i poslije treninga, tamo su nam priređivali dočeke... Dario Stipeč je trenirao momčad 1995. godišta koja je dvije godine za redom osvojila Partille cup, neslužbeno svjetsko prvenstvo za mlađe uzrasne kategorije, ali držao je i brojne druge konce u svojim rukama. Predsjednik Spoja kaže da razmišlja o uranjenoj profesionalizaciji u klubu, iznalazi rješenja koja će koliko-toliko pokriti veliki gubitak. Tjedan dana se u klubu nije treniralo ni igralo, a rad je nastavljen ovog ponedjeljka. Nema druge. Uostalom, Dario je upozoravao kolika je vrijednost redovitih treninga i rada.
Osigurana budućnost – Prvi uspjesi našega kluba došli su u prosincu 2004. godine, i to s Darijevom ekipom 1995. godišta. Tada su oni igrali mini rukomet, sada igraju veliki rukomet za 1994. godište. Ta ekipa ima konstantne uspjehe, od prosinca 2004. gotovo da nije bilo turnira da nisu osvojili neko od prva tri mjesta. To nam je prva dobra generacija, ali nije jedina. Imamo i 1992. godište, koje je na razini županije u sredini. Tu je i 1996. godište, koje je prošle sezone osvojilo nekoliko turnira, 1997. i 1998. godište koje igra mini rukomet, te škola rukometa, 1999. godišta i predškolski uzrast. S djecom rade treneri Kristijan Car, Marin Uremović, Igor Car i Estera Grgurić, koji će u početku između sebe podijeliti Darijeva zaduženja. Napomenuo bih da je naš klub napravio jedan presedan, jer trenerima financiramo studij u Višoj trenerskoj školi. Dakle, mislimo na budućnost... Usprkos Darijevoj smrti budućnost »Bribira«, kluba koji postoji tek pet godina, nije upitna. Mladi trofejni trener osigurao ju je svojim djelom za života. – U klubu će biti odlazaka i dolazaka, ali time se ne opterećujem. Mi ćemo nastaviti dalje raditi i kvariti račune velikim klubovima koliko god budemo mogli – riječi su čovjeka koji je otišao nedugo nakon pobjede protiv »Zameta«. Veliki će se i dalje tresti kada s druge strane ugledaju rukometaše »Bribira«!
Ivor BALEN |